(+385) 01 481 61 55
Promijenite veličinu slova: A- A A+

Korisnici

Davorova priča: "Osjećaji i epilepsija"

Ne znam zašto sam neraspoložen, smožden, pa čak i ljut. Prvo na sebe, onda i na cijeli svijet.

Ne znam što se sa mnom zbiva. 

Da li je to normalno?

Često me mama pita kako sam, kako se osjećam, da li me nešto boli; često vidim da mi govori ali ja je ne razumijem. Riječi se miješaju, lelujaju, izobličuju... Čudno, ponekad se „uhvatim“ kako vičem i podižem ruku u nervoznom pokretu prijetnje- ili je to obrana? Ne znam. Ne shvaćam ljude, situacije. Mama pita zašto se desilo ovo ili ono, ali ja to ne znam, ne mogu objasniti redoslijed nekih zbivanja. Ponekad jednostavno moram udarati glavom u zid ili dovratak ili stol ili...bilo što. Nije važno što, samo moram to učiniti – sad – odmah, inače ću se „raspuknuti“. Nešto neobjašnjivo me „vuče“ prema tim stvarima - kao da mi život ovisi o tome hoću li uspjeti glavom udariti u dovratak ili ne. Ponekad neki jak osjećaj, kao ogroman val neke strepnje i straha, adrenalina i trnaca pokrene moje ruke u vis, ispuštam tada predmet iz ruke i ni na koji način ne mogu zadržati ih u ruci. Kao da ruka sluše nečije tuđe naredbe, kao da je ruka promijenila vlasnika, ja više nemam ruku svoju pod kontrolom. Ona se grči i već se sva ukočila...taj me osjećaj blokira, hej ja se i dalje kočim, gledaj mi glavu, usta mi počinju plesati... tresu mi se usta... pokušavam nešto reći, ali... iz mojih usta izlaze hroptavi zvukovi... prestajem disati... noge, ah više i ne osjećam gdje su?! Drže li me uopće moje noge? Padam polako i... više ništa. Prazno, sve je praznina... mrak...

Budim se. U svom sam krevetu - sve je normalno, ali... kad sam krenuo u krevet, zašto nisam u piđami? Vani je dan zašto sam odjeven u krevetu? Zar sam bolestan?

Mama me gleda ponovo onim istim zabrinutim pogledom - što li sam sad opet krivo napravio? Pa samo sam spavao, zar ne? Pogled mi skrene prema Fridi - i ona me pozorno promatra - njuši me i lizne moje lice: „Nemoj Frida“. - Frida skoči s mog kreveta i odlazi.

Ustajem - pa i nije baš vrijeme za izležavati se u krevetu. Ako ustanem možda će me prestati svi promatrati.

Ponekad mislim da negdje mora postojati neki jasniji prostor od ovog u kojem sada živim. Ovo me zbunjuje. Baš sam promatrao kako kos leti ispred mog prozora kad me Fridin lavež prekinuo... Bio sam na podu, a Frida je iz sveg glasa lajala na mene. Provlačila se ispod moje ruke koja je čudno bila složena na podu. Skakala je i lizala mi uho. Što? Zašto? Gdje sam?

„Draga moja curo. Jako te volim! Hoćeš li keksić?“ - pitao sam Fridu. PA NISAM IMAO NAPAD!!! NIKAD! ZAŠTO ME TAKO GLEDAŠ?!“